уторак, 26. фебруар 2013.

Paralelni svetovi seksualnosti: Orgazmička i erektilna disfunkcija



Paralelni svetovi seksualnosti: Orgazmička i erektilna disfunkcija


Kada bi neko pitao ženu da li je nekada imala erekciju, ona bi se verovatno zbunila, slatko nasmejala ili čak uvredila. Ali ako pitate muškarca da li je nekada doživeo orgazam, retko koji muškarac bi odreagovao slično.Mozda bi mu to bilo čudno pitanje (jer večina svršavaju lako), ali najverovatnije bi odgovorio potvrdno.

Ženski orgazam i muška erekcija, dva stanja tela i duha, različite polovosti predstavljaju naizgled dve nedodirljive ekspresije čoveka u različitoj fazi seksualnog odgovora, koji se baziraju na veoma sličnim postulatima. Žena ima svoj “mikro penis” u obliku klitorisa, koji funkcioniše gotovo isto kao i “pravi” muškarčev penis. I njemu je potrebno pozitivno seksualno uzbudjenje da bi se napunio krvlju i postao osetljiviji za seksualne dodire. I on (kao i vrh penisa) je izuzetno bogat nervnim završetcima, koji “pretvaraju” seksualno uživanje u orgazam. Da bi se postigao orgazam, žene moraju da budu u specifično psihofiziološko stanje, isto kao i muškarci kada žele da im penis bude u erekciji. I jedni i drugi pokušavaju stvoriti one neophodne uslove da bi osetili pravu draž seksualne situacije.

Ako posmatramo njihovu psihopatološku stranu, onda govorimo o orgazmičkoj disfunkciji kod žena (ređe kod muškaraca) i erektilnu disfunkciju kod muškaraca. Iako nam se možda može činiti neopravdano njihovo povezivanje zbog određenih razlika koji postoje između njih, čvrsto verujem da oni imaju mnogo sličnosti (ili će tek imati u budućnosti), pogotovo u subjektivnim doživljajem istih.

S jedne strane, ženski orgazam je vekovima bio osporavan, zabranjivan, smatran nedovoljno “važnim”, a s druge, muška erekcija je oduvek bila odraz muškosti, potentnosti, snage ličnosti, sinonim za zdravog muškarca itd. Hiljadama godina je muškarac “investirao” u svoju erekciju (i još to čini), ali sa industrijskim rastom društva i sve večoj emancipaciji žena, dobili smo novi društveni poredak koji uključuje ekonomsko nezavisne žene od muškaraca, a s tim i jedan novi oblik ženske seksualnosti, u kojoj investicija u sopstveni orgazam se sve više povećava (već postoje lekovi pod imenom “ženska vijagra”).

Kada žena naidje na poteškoća u dostizanju orgazma, ona se može ophoditi prema sebi i partneru, kao i muškarac koji ne može da postigne i održi erekciju. Ukoliko nadju opravdanje za svoj trenutni “seksualni fijasko” u krevetu, najverovatnije je da će u sledećoj situaciji ući sa pozitivnim seksualnim mislima i slikama. Medjutim, neretko se dešava da to dožive lično, da uzmu k srcu, da se identifikuju s tim, i da sebe (ili partnera) okrive i proglase za neadekvatnim. Osećaj bezvrednosti, krivice, stida, potištenosti, su česće pravilo nego izuzetak. 
Muškarac sa svojom erekcijom “predstavlja” sebe, svoju muškost, uživanje, privlačnost partnera, žena s orgazmom takodje pokazuje sebi i partneru da je seksualna, da uživa s njim, da je zadovoljna, da mu je naklonjena. Oboje se trude da se pokažu u najboljem svetlu. 
Postoji samo jedna veoma očita osobina orgazma i erekcije koja ih razlikuje, koja je dovoljna da se muškarac oseća (bar spolja, a verovatno i unutra) gore od žene, a to je vidljivost. Erekciju ne možete izglumiti, orgazam možete. Gubitak erekcije je tako vidljiv, da “bode” u oči oboma, orgazam nije. Žena može glumiti (na njenu štetu) da joj je lepo i da muškarac ne sazna pravu istinu, iako se u dubini duše i žena i muškarac mogu osećati gotovo identično.

 Možda je ženama uslovno rečeno lakše, ali orgazmička disfunkcija (pored vaginizma naravno) je jedina ženska seksualna disfunkcija koja može pretendovati da bude na neki način pandan erektilnoj disfunkciji. 

Žena koja dugo ne doživljava orgazam vremenom gubi i želju za seksom, isto kao i muškarac koji ne postiže erekciju. I jedan i drugi nemaju “motiva” za seksualnu igru. Oni se boje i pre nego što krene predigra,razmišljaju negativno o sebi, o partneru, gaje “iluzije” da će biti bolje sa drugom osobom, pa neki od njih dodju i do stanje seksualne fobije. Seks koji ne pruža uživanje i prijatna osećanja,već stvara osećaj neadekvatnosti i “nenormalnosti”, počinje da se izbegava. Onda sve što se tiče seksa pogadja i boli, čak i najmanja priča koja ima seksualnu konotaciju. Seks postaju užas, pakao, smetnja za radosan i funkcionalan život.
Zašto je sve ovo bitno? Zato što je nama potrebno razumevanje izmedju partnera, medjusobno prihvatanje, stavljanje u poziciji onog drugog, razvijanje seksualne empatije.
Žene koje nisu doživele orgazam (ili retko kada) zaboravljaju da su one odgovorne za svoje osećaje u seksu, isto kao i muškarac koji kada ima problem sa erekcijom zaboravlja da zadovolji svoje uslove pre i za vreme seksa.
Nepoznavanje psihologiju seksa, zbog loše seksualne socijalizacije (strogo religiozno vaspitanje i sl.), nedostatka prave komunikacijske veštine i negativne slike o sebi, često su dovoljni da stvore poremećaj na seksualnom planu, koji partneri na njihovu žalost održavaju i godinama.

Ženska seksualnost je oblast u kojoj se u novije vreme sve više otvoreno priča. Hiljadama godina su žene bile primorane da zadovoljavaju biološke potrebe tokom seksualnih aktivnosti, u smislu reprodukcije. Glavni njihov cilj je bio da budu majke, verujući da je to dovoljno. Ali, vremena su se promenila.
Sada više nije problem govoriti o seksualnom zadovoljstvu žena, kao njihovo legitimno pravo u partnerskoj razmeni ljubavi i fizicke neznosti. Žene, kao i muškarci prihvataju to kao nešto sasvim normalno, iako ranije ni jedni ni drugi nisu razmišljali u tom pravcu.

Žene se sve više opuštaju da slobodno masturbiraju, dok su same, dok fantaziraju o nekom muškarcu ili to rade u saradnji sa svojim partnerom. Postoji čitavi niz seksualnih pomagala namenjeni upravo za samozadovoljavanje žena. Neke se odlučuju i na takav korak, a neke smatraju da im to nije potrebno.
Ali, još uvek postoje one koje su sumnjičave u vezi masturbacije, koje smatraju da je to pogrešno, da je prljavo, da nije normalno i sl. Da, i u ovom 21-vom veku srećemo takve osobe, koje nerado govore o tome, koje se užasavaju kad čuju tu reč, kojima smeta kada neko otvoreno o tome priča. A da ne govorim o tome kada je potrebno da to urade same sa sobom. To im izgleda kao nemoguća misija. Kao penjanje na Mont Everest.
Kad sam postavio tekst o masturbaciji na mom blogu, a kasnije na facebook-u, bio je pregledan gotovo podjednako kao i ostali moji tekstovi, ali iz nekog “nepoznatog” razloga dobio je najmanje lajkova.


Za ilustraciju svega ovoga može da nam posluži jedan primer iz naše prakse:

Jednom je kod nas došao bračni par sa seksualnim problemom. Prvi u ordinaciji ušao je suprug, koji se žalio na probleme sa erekcijom. Njegova supruga je ostala u čekaonici.
Taj muškarac je bio prilično zabrinut, kao i svaki drugi koji dodje kod nas s tim problemom. Objasnio nam je da ranije nisu imali takav problem, da imaju dvoje dece, ali da posle rodjenja drugog deteta njihov seksualni zivot počeo da se pogoršava i da sada nemaju seksualne odnose jer on ima problem sa erekcijom.

Saopštio nam je takodje da mu njegova partnerka često govorila da ima mali penis, kao i da ona ne može da doživi orgazam s njim. Sve te dodatne informacije koje nam je on dao itekako su bile značajne iako se u prvi mah može činiti da nemaju direktnu vezu sa njegovim problemom.
Jedva sam čekao da upoznam njegovu suprugu i da malo više saznam o njenom doživljaju stvari. Nakon pregleda tog muskarca, gde smo ustanovili da pripada u onoj kategoriji muškaraca sa veoma dobrim performansama polnog uda, ušla je i njegova supruga koja je delovala prilično stidljivo i nesigurno, kao da ona nama nije potrebna u čitavoj prići.
Zahvalili smo joj se što je došla zajedno s njim, da bi zatim krenuli sa nekim pitanjima koje smo smatrali da su važni. Veoma sam bio zainteresovan za njenu seksualnost, pa sam krenuo da je propitujem u tom pravcu. Saopštio sam joj da sam dobio informaciju od njenog supruga da ona ne može postići orgazam u seksualnom aktu, pa sam je pitao da li je nekada masturbirala, t.j. da li se samozadovoljavala. 
To pitanje je toliko pogodilo da je napravila specifičan izraz lica koji je pokazivao gadjenje i jak otpor da se uopšte govori o tome. Hteo sam da joj ukažem na značaj same masturbacije za njen orgazam sa partnerom, ali nije imala strpljenja da to sluša. Rekao sam joj da ne može dobiti od partnera nešto na seksualnom planu, što ona predhodno sebi nije “dala”.
 Hteo sam da je malo edukujem u tom pravcu, da postizanje orgazma kod žena prevashodno zavisi od njih, a posle od njihovih partnera. Nije joj prijala ta moja priča, zato što je fokus naše pažnje bio pomeren sa njenog partnera na nju, gde problem nije bio tako”očigledan”.

Baveći se psihoseksualnom terapijom utvrdio sam da bez obzira da li je problem “vidljiviji” kod jednog ili drugog partnera, odgovornost za njihovu seksualnu razmenu snose oboje, pa sam hteo da ovu ženu nešto pitam i za veličinu polnog uda njenog supruga. Tada nam je rekla da ima osećaj da mu se smanjio posle rodjenja drugog deteta, ali smo joj mi objasnili da je to njen pogrešan subjektivni doživljaj, zato što se posle porodjaja njena vagina malo proširila i da je to pravi uzrok njene iskrivljene percepcije muževljevih genitalija, a verovatno i smanjeno seksualno uzbudjenje kod partnera.

Načelno se složila sa tim, ali je bila strašno revoltirana. U jednom trenutku nam je rekla da je problem u njemu i da treba da se posvetimo njemu. Nije mogla da podnese sav taj teret koji smo mi “spakovali” u dva pitanja, što je bio odraz njene nesigurnosti.

Ova žena je pokazala njeno seksualno neznanje, ali i to da nema želju da nešto novo nauči. Sve što je ona htela bilo je da se problem kod njenog muža reši čarobnim štapićem bez njenog sudelovanja. Iako smo je na kraju smirili, objašnjavajući da ne tražimo krivca,već povečanu odgovornost, bio sam svestan da su njegove probleme sa erekcijom itekako povezane sa njenim pristupom i shvatanjem seksualnosti.

Kada muškarci imaju probleme sa erekcijom, a žene probleme u doživljaju orgazma, tada je stav onog drugog (partnera) od izuzetne važnosti za kasnije seksualno funkcionisanje.
Često savetujem žene da prihvate da ih muškarac zadovolji na drugačiji način – “neklasičan” seks, što podrazumeva oralni seks, manuelna stimulacija, zajednička masaža, ili samo zabavan razgovor o seksualnim osećajima. Na taj način rasterećuju muškarca i on uvidi da žena može biti zadovoljena i bez penetracije. To je važna poruka koju on prima, i u takvim uslovima je lakše rešiti problem sa erekcijom. U suprotnom, izgledi su veoma mali.
Takodje, stav muškarca za ženski orgazam je veoma značajan. Muškarac koji prihvata da žena doživi orgazam bez njegove penetracije, ili koji se trudi da samo uživa u dugoj predigri s njom, bez žurbe i forsiranja, stvara potrebne uslove da kasnije ona doživi orgazam i tokom seksualnog čina. Ali stav muškarca da samo jako “zabijanje” penisa vodi ka vrhuncu, udaljava ženu od orgazma.

Ukoliko žene shvate mušku erekciju (a i “sopstvenu”) na pravi način i ne vrednuju sebe i partnera kroz postojanje ili nedostatak iste, onda je mogućnost seksualne funkcionalnosti muškarca povećana, i moguće krize u seksu će biti više prolaznog nego trajnog karaktera.
S druge strane, ako muškarci shvate ženski orgazam na pravi način, i ne “podižu” ili “spuštaju” svoj ego kroz dostizanje ili nepostizanje orgazma kod partnerke, onda stvaraju klimu da se ženska seksualnost razvija u pravom smeru.
Naravno, ženski orgazam zavisi od muškarca, isto koliko i muška erekcija zavisi od žene.
Mozda bi najispravnije bilo reči da u stvaranju celokupne zadovoljavajuce seksualne priče učestvuju oba partnera, pa njihove reakcije na “uspešan” ili “neuspešan” seks su veoma značajne za kasnije zajedničko funkcionisanje. 
Uloga psihoseksualnog terapeuta u situaciji kada nema zadovoljavajućeg orgazma ili erekcije je upravo u motivisanju oba partnera da okrenu seks i  ljubav  u sopstvenu korist preko najrazličitijih mentalnih i seksualnih vežbi. Takodje, eliminisanje različitih nerealnih očekivanja i ciljeva u seksu, često pomaze da svako maksimalno izrazi svoj seksualni potencijal. Zbog svega toga, psihoseksualna terapija podrazumeva dolazak oba partnera na seansama, kad god je to moguće.

Ljubav koju imaju u sebi, i kod jednih i kod drugih treba da bude usmerena ka sličnostima koje postoje izmedju njih u seksualnoj razmeni i da kroz to traže put do boljih erekcija i orgazama.


PREDIGRA TOKOM SEKSA - KOLIKO VAM JE STALO DO NJE? 1. Predigra je uvertira u seksu, ali se čini da je muškarci i žene ne dož...