четвртак, 10. март 2011.

Zasto partneri “rastu” u razlicitom smeru?


Zasto partneri “rastu” u razlicitom smeru?


Glavna ideja u partnerskim relacijama je priblizavanje. Kada upoznate partnera, preko seksa i prave ljubavi, dolazite do stanovista da vremenom trebate  postati jos bliskiji. I jedan i drugi partner se trudi da dodje do tog “cilja”. Nesto sto bi oznacilo pocetak njihove stabilne ljubavi. I jedan i drugi veruju da su bliski, da se dobro poznaju, da “rade” u istom smeru. Na kraju, to bi ih dovelo do braka, sa zeljom da “traju” do kraja zivota.

Iskrene namere dvoje ljubavnika sa  idejom da se priblize jedno drugom, vremenom cesto dovodi do udaljavanja. Ono sto je mnogima nevidljivo u toj citavoj prici, kao i glavnim protagonistima, je upravo nasilno “guranje” partnera u sopstvenu idealnu ljubavnu pricu koju nose sa sobom.

Znaci, svako od nas zna kako bi prava ljubav trebala biti i kako to cesto biva sa mnogima od nas, uvek je nekako “ta” prava ljubav prisutna na pocetku veze ( cast izuzetcima ). Kasnije, stvari gotovo kao po nekom nepisanom pravilu krenu nizbrdo. Jedan partner zeli jedno, a drugi nesto sasvim drugo.
Pitanje koje se namece glasi: Kako je moguce da su u pocetku zeleli iste stvari, a sada totalno razlicite?
Kako je moguce da su se toliko udaljili?

Ako zaobidjemo termine zaljubljenost nasuprot ljubavi, kao i zivot van braka i u braku,koji neosporno uticu na same zelje partnera jednim za drugim, onda dolazimo do shvatanja da se nesto radikalno promenilo u stavovima dvoje partnera.

Iz pozicije ljubavi i seksa, presli su na poziciju neljubavi i sve manje seksa. Koji je razlog?

Ljubavne relacije su izuzetno teske u smislu rasclanjivanja i evidentiranja uzroka koji nas vodi ka uspesnom nasuprot neuspesnom funkcionisanju u krevetu i van njega.

Citava stvar je u tome, sto svako od nas gaji dva sveta, jedan koji je licni i koji nema veze sa partnerskom ljubavlju i seksom,  i drugi  koji odrazava tu intimnu komponentu veze.
Ova dva sveta su medjusobno isprepletena, u stalnoj korelaciji i neprestanom protoku.
Ova dva sveta se nadopunjuju gotovo uvek.

Prvi svet odslikava nas same, ko smo, kako vidimo sebe, kolko smo zadovoljni sobom. Kad je on u “redu”  onda imamo  bazu na kojoj mozemo da  nadogradimo i drugi svet.Onaj koji se tice nase idealne ljubavne price, price koju zelimo da “zivimo” u  stvarnom svetu kad je nasa ljubav u pitanju.

 Cesto se  dogadja u ljubavnim relacijama, da se spoje dva sveta koja su nezadovoljna, zeleci da izgrade partnerski svet koji ce biti zadovoljan. Zele bez materijala da sazidaju kucu.
Ne, nema nista lose u tome. Oni to zele, najiskrenije. Ali nemaju cime. I sve dok to ne “nabave”, njihova zelja da se stvori sigurno utociste bice nerealna. Bice daleko od ostvarenja million svetlosnih godina.
Ali mi ljudi i dalje stupamo u bliske relacije sa osobama koje nam se “cine” bliske. Verujemo da smo slicni, verujemo da imamo” material za gradnju .” Verujemo da nam je onaj drugi bas taj potreban “material”.
I sve dok verujemo, mi i odrzavamo tu vezu.. Nekada i godinama… I nije nam lose, najcesce do trenutka kad  pozelimo da ozvanicimo nas “provod” ( da zivimo zajedno). Onda stvari krecu nizbrdo. Na pitanje sta se dogodilo, niko nema odgovor.
A odgovor je jedan i jedinstven: Zeleli smo izgraditi kucu od cigala, a imali smo samo pesak za material.
I sagradili smo kucu od peska, koja po prirodu stvari ne moze dugo trajati.

Da bi ljubav bila lepsa i sjajnija, kako bi partneri  dobili to sto zele, moraju se okrenuti prema sebi. Prema onom prvom svetu. Koji se tice samo nas. Nema skokova. Nemoguce je uci u dublji i korektni odnos  s drugim, ako nemamo prvo sa sobom to isto.
Verujem da su ljudi nezadovoljni   sami sa sobom, a zele da imaju zadovoljavajuce odnose. Verujem da je ovaj prvi svet baza na kojoj se nadogradjuje onaj drugi. Smatram da sve polazi od nas samih, pa bez tog oslonca ne mozemo da ocekujemo srecu u ljubavi.
Ljudi se svakodnevno ponasaju tako da onaj drugi ucini nesto kako bi se usrecili. Veruju da postoji neko i negde, ko ce im pomoci da “zive” svoj idealnu ljubavnu pricu.
Ali samo ime mnogo govori. Idealno znaci besprekorno. Idealna ljubavna prica je nasa zelja,nasa fantazija, koja ne zavisi od drugog, koliko od nas samih. Mi smo je stvorili, mi je odrzavamo, mi mozemo da je promenimo..Drugi je samo objekat na koga smo projektovali nasu zelju, drugi nije onaj koji mislimo da jeste..
Nije to lak zadatak, odvojiti se od sveta fantazije i maste. Nekada smo i “ziveli” taj svet. Imali smo ga. I sada je tesko. Tesko je prihvatiti ovozemaljsku ljubav koja nema mnogo veze sa nasim fantazijama.

Ali to je zaista neophodno.

Prva stvar je da se izgradi ovaj prvi svet. On ukljucuje ljubav prema nama samima. Ta ljubav ne dolazi od roditelja, prijatelja, ucitelja… Ne dolazi od partnera. Dolazi iskljucivo i samo od nas.
To se mora razumeti i prihvatiti. Na vama je odgovornost za taj zadatak. Ukoliko ga obavite uspesno, postigli ste mnogo. Stvorili ste bazu. I sada moze da idete dalje.

Drugo, zapamtite da nijedan partner  na ovom svetu ne obezbedjuje trajnu srecu. Ja vam dopustam da se zaljubite, ali da ne ostanete predugo u tome stadiumu. Nemojte postati zavisni. Lepo je, pa sta. Budite na distanci. To bi znacilo da se niste  poistovetili sa vasom idealnom ljubavnom pricom, a to je bitno zato sto vam to siri mogucnosti. Svesni ste da zelite tu osobu, ali cak i kad dobijete to sto izgleda nalik toj osobi, ne idete glavom bez obzira za tim. Ostavite prostora da vreme odradi za vas.

Trece, to ne znaci da se ne prepustite vasem novom partneru. Suprotno, budite otvorena knjiga. Volite, davajte, uzivajte. A sta ako on to ne prihvati? To vec nije vas problem. Vase je da se osecate lepo, na vama je da pokazete osecanja, da budete otvoreni… Na kraju krajeva, bicete zahvalni ako partner ode. Vama nije potreban partner koji ce da prihvati vasu laz, vasu glumu.. Sta vam vredi partner koji voli ono sto vi niste…Potrebna vam je osoba koja podrzava i postuje vasu otvorenost ka zivotu. Koja vas postuje upravo onakve kakvi jeste.


Ispada da partneri retko kada rastu u suprotnom smeru, vec propadaju u istom smeru. Nije to da ljubav prestaje zato sto su zeleli da rastu u drugom smeru, vec zato sto su krenuli da propadaju u istom smeru.

Rast podrazumeva ljubav i prihvatanje onog drugog, a ja ne vidim da se oni prihvataju vise kada se razvode. Ja ne vidim vecu ljubav u tom rastu. Ne, pre ce biti da su oni krenuli da propadaju, pa veruju da su im se putevi razisli. Lakse im je da odbace njihovu odgovornost, verujuci da im se ljubavna filozofija razlikuje, a ne shvataju da je ljubavna filozofija ista, samo je ljubav prema sebi opala, a sa tim se povecala ceznja za idealnom ljubavnom pricom. Jer, upravo kad smo nezadovoljni, tada najvise mastamo. Sanjamo brda i doline. Kule i gradove.
Tako i partneri, zbog sve veceg i slozenijeg odnosa u vezi, odbacuju svoju odgovornost, racionalizirajuci svoje stanje sa tezom da nisu jedno za drugo. Nekada su bili, ali sada vise nisu. Moguce, ali u malom broju slucajeva. Upravo neprihvatanje drugog, proizilazi od sopstvenog neprihvatanja. Tada to prelazi u nerazumevanje, pa na kraju imamo ceste konflikte i svadje. Onda to postane nepromenljiva situacija na terenu, gde se gubi ideja ljubavi prema drugome. Naravno, u takvim okolnostima, niko ne moze da ima nesto da ponudi onom drugom. U takvim okolnostima i jednom i drugom partneru je potrebna ljubav. Ono sto oni ne razumeju, je upravo to sto ocekuju ljubav od onog drugog. A to je zapravo vreme za budjenje samog sebe. Za davanje ljubavi samom sebi. Za prihvatanje te odgovornosti,
jer sam zivot to podrazumeva.



Savremeni tempo zivota “rusi” prvi svet. A na kraju “rusi” i drugi.
Ali pre nego sto se sruse, postoji nada. Postoje mnogo nacina da se stvari poboljsaju.Ali, kao i uvek moramo se vratiti nazad. Ka izvoru. A to smo mi sami. Ne postoji nesto izvan nas, oba sveta su u nama. Mi smo stvorili prvi, sada stvaramo drugi.
Ako je drugi los, i prvi ne valja. Ispravimo li prvi, imamo sanse da ispravimo i drugi.
Nikada nije prekasno, za partnere koji zele da se nesto popravi. Njima nije strana i pomoc terapeuta.
A zasto bi bila, kad je za ljubav  potrebne dvoje, ali za pomirenje u ljubavi cesto neophodno troje.

Imajte ovo u vidu i nemojte zbog ponosa izgubiti ljubav. Prihvatite mogucnosti koje imate i radite na sebi, zato sto vasa veza to zasluzuje.


P.s. A sta ako ja izgradim prvi svet, a oko mene su osobe koje to  nisu uspele?
Vi razumete, one jos ne. Dajte im sansu, pomognite im. Da ga izgrade, ako zele. Ako im je to pretesko, i dali ste dosta vremena, probajte sa drugom osobom. Mozda cete uspeti. Glavni problem je sto ljudi veruju da su izgradili i prvi i drugi svet onako kako treba, a ne shvataju da nemaju ni jedno ni drugo.
Velika stopa razvoda je upravo pokazatelj toga, a to ne znaci da oni koji ostaju u braku ili vezi imaju stvorena ta dva sveta na prihvatljiv nacin, sto procenjujemo po njihovoj funkcionalnosti i licnom zadovoljstvu u tom odnosu.

четвртак, 27. јануар 2011.

Seksualno neverstvo


Seksualno neverstvo

Muškarac mora nekako sebi da olakša monogamiju
Nepoznat autor

Svaka prevara boli. Nekoga više, nekoga manje. Ali retko ko je podnosi ravnodušno.
Stalo nam je da ljudi budu iskreni sa nama, a posebno kada je u pitanju naš partner. Međutim, u najvećem broju slučajeva, partneri su retko kada iskreni do kraja. A često i nema potrebe za tim. Zahtev za apsolutnom iskrenošću  je nedostižan ideal, koji bespotrebno namećemo partneru i sebi, da bi na kraju patili zbog toga.
Ne želim reći da  iskrenost nije potrebna za nas intimni odnos, ali često mi ne znamo da se nosimo na pravi način sa njom. Zahtevamo od partnera da nam iskreno saopšti gde i sa kim je bio, da bi mu se posle “popeli“ na glavu. Ako nam ne saopšti “iskreno“ (ili nam uopšte ne saopšti), opet ćemo ga kriviti.
Postavlja se pitanje: Šta uopšte mi želimo?
Jasno je da želimo partnera koji je iskren sa nama. Uvek i u svim situacijama. Zbog čega?
Zato što na taj način stvaramo sigurni prostor u kome možemo da imamo apsolutnu kontrolu.U suprotnom, osetili bi smo se ugroženo.
Ali gde mi grešimo? Šta mi zaboravljamo?
Često gubimo iz vida da je život sam po sebi rizičan. Da sigurnost ne postoji. Čak i da ste kod kuće, sa svojim najbližim, sa vašim roditeljima, braćom, sestrama, niste sigurni kako če se oni ponašati u određenim situacijama. Verujemo da znamo, ali ponekad se iznenadimo.
Ljudi koji su najbliži nama izneverili su naša očekivanja, a očekujemo da potencijalni partner bude iskren sa nama?!. Pri tome se postavlja pitanje koliko su opravdana ta očekivanja. Čak i da jesu, i da smo dobro upoznali partnera, to nije garancija da će nam biti veran do smrti.
Ljudi su skloni da definišu stvari, da ih etiketiraju, da ih prisvoje. Čini im se da tako lakše žive. Stvore njima potrebnu sigurnost. Ali to je lažna sigurnost. Ne možete stvoriti sigurnost, za nešto što je nesigurno samo po sebi. I još to želite na silu.
Tako stvari ne funkcionišu. Niko nije ostao veran zato sto je bio prisiljen. Možda je neko vreme bio prisilno veran, ali to nije ljubav. Ljubav ne podrazumeva kontrolu. Samo poverenje.
Ljubav nije stvar kontrolisanja mogućeg neverstva, nego prihvatanje te mogućnosti.
Zašto u startu stvarati neprilike? Ko nam je posle kriv kad stvari odu u „pogrešnom smeru“? Niko, sami smo odgovorni za to. Celokupni fokus pažnje nam je bio usmeren na moguće neverstvo iz želje da zadržimo partnera, i to neverstvo na kraju postaje naša realnost.
U životu nam se uvek dešavaju stvari od kojih se najviše plašimo, zato što su naše misli okrenute ka tome. Čak i da nas partner ne izneveri, upropastićemo našu vezu. Pre ili kasnije, raskid je neminovan.
Ja vas razumem, vi volite. I od te silne želje grešite. A toga niste svesni. Ne želite ni da se osvestite. To je previše jako za vas. Prisvojili ste vašeg partnera kao da je novčanik, vodite ga uvek sa sobom, trošite ga po potrebi. Postao je vaše vlasništvo. I sad ste sigurni. Verujete da ste mirni, ali niste. Nemirni ste u dubini duše. Nemate poverenja u sebe, nesigurni ste u sebe. Vi ne volite sebe.

Tražite od partnera da vas poštuje, da vidi koliko ste vredni, da mu vi budete jedini objekat pažnje, a sami sebe tako ne tretirate. Zahtevate nešto od partnera, a gde ste vi? Šta očekujete od sebe? Ništa. Apsolutno ništa.
Želite da dobijete ljubav koju niste dali sebi ( ili dobili u porodici ), pa očekujete da će vam partner to nadoknaditi. Grdno se varate. Niko vam ne može dati ništa što vi sami niste dali sebi.
Sve polazi od vas, od vašeg odnosa prema sebi.

Ali, zašto ljudi varaju? Zašto imaju takvu potrebu?

Gore sam spomenuo jedan od brojnih uzroka bračnih neverstava. To je nedostatak slobode. Onaj ko oseća da nema vazduha na jednom mestu, potraziće vazduh na drugom mestu.

Ima ljudi koji varaju zbog radoznalosti t.j. novine. U jednom istraživanju se spominje da je 45% svih prevara rezultat ovog faktora. Monotonija u vezi, koju smo mi stvorili, zahvaljujući našoj lenjosti, često nam pruža razlog da je razbijemo sa nekim partnerom sa strane. To nam se čini lakše, nesvesni mogućih posledica po nas same i naš odnos.

Ima ljudi koji varaju zato sto više ne vole svog partnera, ali nisu jaki da izađu iz trenutnog odnosa. Ponekad igraju na dve karte, testiraju novu vezu, pa ako procene da  više dobijaju, nego što gube, oni raskidaju predhodnu. Ispada da su oni uplašeni zbog trenutne situacije u kojoj su se našli, pa ne žele da priznaju ni sebi ni partneru šta se sa njima dešava. To je pokazatelj nedovoljne povezanosti sa partnerom.

Pored ovih uzroka, nabrojaću i neke od sledećih: potreba za dokazivanjem sopstvene potentnosti, napad na stalnog partnera, simptomatičan poziv za pomoć, zaštita od straha od bliskosti i stapanja sa jednim jedinim partnerom, manična odbrana od depresivnih smetnji itd...

Naslov ovog teksta je Seksualno neverstvo. To je onaj tip prevare gde ne postoji emocionalno vezivanje. Postoje emocionalna neverstva gde ne postoji genitalni kontakt. Naravno, postoji i kombinovani tip prevare, sa fizičkim i emocionalnim vezivanjem.

Postoje, takođe, i tri dodatne  kategorije:

  1. “Tradicionalne“ prevare, u kojima se neverstvo svesno krije od bračnog druga;
  2. “Paralelne“ prevare, u kojima bračni drug toleriše ili prašta neverstvo, a možda se i sam upušta u sličan vanbračni izlet;
  3. “Rekreativne“ prevare, u kojima oba bračna druga slobodno učestvuju u “otvorenom“ braku.

Započeo sam ovaj članak sa idejom da pišem o seksualnoj prevari. Mislim da najveći broj ljudi priča i misli o tome. Bez obzira što postoji gore pomenuta kategorizacija, smatram da pod seksualnim neverstvom muškarci podvode fizički kontakt (ovo nije pravilo), a žene pod ovim podrazumevaju i emocije koje prate seksualno spajanje. No, bez obzira što svako shvata neverstvo na način koji je njemu najbliži, mnogi od nas su skloni da ga osuđuju, i da govore da to ne sme da se desi. Ukoliko se to desi, to znači da je kraj vezi. Neki samo tako misle, ali mnogi i postupaju u skladu s tim.

Pišem ovaj tekst, zato što sam često svedok (slušam) različitih priča o partnerskim neverstvima, koja su se dogodila u braku i van njega, i osećaja krivice koji gotovo uvek prati osobu koja je to učinila (sa izuzecima), kao i agresivnog prezira, mržnje, besa i tuge kod “ugroženog“ partnera (ukoliko zna za to).

Navešču jedan podatak Kinsijevog istraživanja još od 1948. godine da se približno 50% ukupnog broja oženjenih Amerikanaca u nekom trenutku svog života upustilo u vanbračni odnos ili čin.
Prema studiji o ženskoj seksualnosti, to isto je uradilo i 26% udatih Amerikanki.

Ne znam da li je taj procenat danas veći ili isti, ali sudeći po jednom istraživanju o seksualnim fantazijama Britanaca, gde je približno 55% odraslih osoba u nekom trenutku počinilo izvanbračnu prevaru, a 90% se upustilo i jednu ili više unutarbračnih prevara u različitim periodima braka ili dugotrajnog partnerskog odnosa, shvatamo da će vremenom taj procenat biti još veći.

Mnogi od nas se uznemire kad pomisle da ih partner može prevariti, a kamoli kad ih prevari. Mnogi se zaklinju na vernost u braku, često sa blagoslovom popa, kao spoljni sigurnosni ventil stabilnog braka. Istraživanja takođe govore da samo verovanje da je neverstvo greh, ne štiti nas od moguće prevare.

Pa dobro šta je to što nas najviše štiti? I zašto imamo potrebu da se zaštitimo?

Prvo, ideja oko zaštite i povećanja sigurnosti u startu je pogrešna. Osudili smo neverstvo pre nego što je počinjeno, pa strah koji smo stvorili u nama i oko nas, uvek nas vodi u pogrešnom smeru, a to je kako da osiguramo partnera, a ne kako da povećamo ljubav. Nama su potrebne mogućnosti, a ne ograničeni prostor. Niko to ne želi. To nije ljubav. Tu nema slobode. Samo se zapitajte šta će vam ljubav u kojoj se vaš partner ne oseća dobro, ne oseća slobodno?

Drugo, neverstvo samo po sebi ne znači katastrofu. Iako ga mnogi doživljavaju tragično, ono ima dobre strane. Suočavate se sa sobom, sa vašim partnerom i sa vašom vezom. Procenjujete gde leži vaša, a gde odgovornost vašeg partnera. Često nam je to signal da unapredimo vezu na viši nivo.

Treće, bez obzira šta vam drugi govore o neverstvu, ono je deo nas i naseg života. To ne znači da mu trebamo spremiti dobrodošlicu, ali ne treba gledati na njega kao na smak sveta.

Četvrto, bez obzira kako se budete osećali, ukoliko to zadesi vas ili vašeg partnera, uvek imate izbora. Često, izbor da se odnos nastavi nije znak slabosti, vec jačine (to zavisi od konkretne situacije, ne treba generalizovati).

Peto, ljudi varaju u mnogim stvarima, pa se pitam zašto je najozloglašenije seksualno neverstvo, kada ono često i nije najkobnije po samu vezu?

Možda ste iz ovog mog izlaganja stekli utisak da sam ja pristalica neverstva i da ga podržavam. Naprotiv, ja sam za izgradnju ljubavi i lepog partnerstva, a ne razmišljam mnogo o neverstvu.

Ali pre nego sto završim ovaj tekst, želim vam ispričati jednu priču iz ordinacije:

Došao je kod nas jedan pacijent, koji se žalio na bolove u polovini penisa. Vremenom su se ti bolovi polako premestili prema čmaru, sa jakim osećajem pečenja (kao da je neko stavljao ljute papričice - kako je on rekao) u predelu perineuma (deo izmedju testisa i čmara).
Objasnio nam da je jednu noć prevario suprugu sa nekom ženom, sa kojom je imao dva puta snošaj te večeri, pa je tokom odnosa ona  jako skočila i udarila njegov penis, gde je on osetio jaku bol, da bi se kasnije vremenom ta bol prebacila malo niže. Iako smo delimično dijagnostikovali određeni prevoj na polovinu penisa, kao znak fizičke traume u tom delu, nije mi iz glave nikako izlazio psihološki fenomen koji je bio prisutan kod ovog pacijenta.
Delovao je jako uznemireno, sa osećanjem krivice zbog toga što je uradio, pa iako je njegova žena bila van ordinacije, govorio nam je da ona zna šta mu se desilo (iako nam nije eksplicitno rekao da joj je to saopštio).  Pitao sam se tada, a i dosta posle toga, koliko je ta njegova bol uslovljena stvarnim događajem (sve analize su mu bile u redu), a koliko je osećaj krivice zbog samog čina uslovio taj bol. Imao je malo polipa u anusu (ali nije bilo nista urgentno), a čak i u tom slučaju mogli bi smo se zapitati koliko je on sam “stvorio” te polipe, sa patnjom koju je to neverstvo prouzrokovalo u njemu.
Verujem da je njegov osećaj krivice nakon tog čina uslovio razvoj polipa, kao i psihološku bol koji on još nosi u sebi godinu i po dana posle tog događaja.
Kada smo pozvali njegovu suprugu i saopštili joj problem, nije bilo moguće izbeći malu diskusiju oko uzroka patnje i bola kod njenog supruga. Tada sam, kod te “ženice“, punijeg stasa, primetio takvu mirnoću i blagost duha što je bio odraz njenog mentalnog stanja, da se stvari moraju prihvatiti, da smo tu i kad nam ide dobro i kad nam ide loše. Takođe je dodala da su partneri i bračni drugovi uvek tu da se podržavaju i kad kola krenu nizbrdo.
Ta žena je zračila ljubavlju. I želela je da i partner oseti taj njen životni optimizam.
Hrabrila ga je da gleda tako na život. Ali, iz nekog čudnog (meni nepoznatog razloga) on to nije hteo da prihvati. Bio je uplašen za sebe i svoje zdravlje.

Nisam mogao a da se ne zapitam: Nije li to prava ljubav?
Zar nije dovoljno što se čovek pokajao, što nije bio srećan zbog tog događaja?

Za mnoge od nas  to nije dovoljno. Za ovu ženu jeste. Zato što ima razumevanja. Zato što ima ljubavi u sebi. Zato što zna da voli.
Ona je velika u ljubavi, ona zna da prašta, ona prihvata stvari kako se dešavaju. Ona je srećna zena. Ona jeste ljubav.
Ako želite da budete srećni i zadovoljni, stvarajte uslove u kojima će vaš partner da procveta. Ako i to nije dovoljno za njega, to nema veze sa vama. On vas možda i dalje voli, ali vas ne poštuje dovoljno.
Sa aspekta seksualne inteligencije, nedostaje mu seksualna empatija. Pomozite mu, da je razvije, ako želi. Ako ne, nema veze. Vi ste voleli, bili ste jaki.
Nemojte ništa na silu, nećete uspeti.

Budite puni ljubavi i  volite čak i kad vas partner manje voli (ili vam se tako čini), jer mu je  ljubav tada najpotrebnija.

Po svemu sudeći, dolazi era “rekreativnih veza“, u kojoj dajemo jedni drugima više slobode, nadajući se da će nam upravo ta sloboda omogućiti “pravu” ljubav.

                                                Dok je ljubavi dotle se prašta.
                                                                    Fransoa la Rosfuko


петак, 7. јануар 2011.

“Farmaceutski” seks



“Farmaceutski” seks
Postoji mnogo vrsta seksa. Seks koji ukljucuje ljubav, seks bez ljubavi, seks od pozadi, misionarski seks, seks na brzaka, tantricki seks. Seks u kom se uziva i onaj u kome cekamo da se sto pre zavrsi.Seks koji iscekujemo I kojeg izbegavamo. Seks o kome mastamo I seks koji imamo. Seks sa samim sobom, seks sa partnerom,  ili seks sa vise partnera. Seks koji nas raduje I seks koji nas plasi. Akrobatski seks i seks bez “seksa”.
Verovatno je ova moja jednostavna klasifikacija raznih vidova I varijeteta seksualnih aktivnosti vama poznata pa ih necu previse analizirati.
Obraticu paznju na novi vid seksa, kojeg  sam ja nazvao “famaceutski” seks. Mnogi od vas znaju da sam zavrsio srednju farmaceutsku skolu, pa zelim da vam odmah bude jasno da to nisam “pokupio” iz srednjoskloskih klupaJ. Ovaj termin sam sam konstruisao, zato sto je doslo vreme da se sve vise prica o seksu na drogama. Naravno, ovde nije rec o marihuani, kokainu, heroinu ili necemu slicno.
Rec je o vijagri ( cijalisu, levitri ) I slicnim farmaceutskim izmisljotinama, lekovima, koji se daju pacijentima ( vise muskarcima ) u klasicnom I stereotipnom programu lecenja seksualnih disfunkcija. Pacijent je taj koji trazi pomoc, obraca se lekaru, najcesce urologu ili seksologu ( ukoliko postoji, posto je to retkost kod nas :), I ovaj mu daje ono sto je “najbolje” na trzistu,jedan od gorenavedenih lekova. I to vestackih. Naravno, postoje I oni na biljnoj bazi, koji su takodje “uspesni” kao I ovi sintetski. Istina ili laz?
Evo  podataka iz moje prakse sa pacijentima, koji govore protiv upotrebe lekova:
-         Kod mladih ljudi  90% seksualnih problema su na psihogenoj osnovi
-         Vijagra I slicni preparati pomazu kod odredjenih pacijenata, vise kao placebo efekat, nego kao pravi stimulans
-         Za sve te “droge” vam je potreban erotski ambijent
-         Lekovi stvaraju zavisnost I stvaraju “ mentalno hendikepirane” osobe
-         Lekovi deluju kod samo 50-60% pacijenata
-         Lekovi na prirodnoj bazi su opravdaniji, ali nisu delotvorni kao sto govori njihova reklama
-         Lekovi gotovo nikada ne resavaju seksualni problem, samo ga maskiraju
-         Ljudi zele da uzimaju lekove, zato sto je to najbrzi put do njihovog  “uspesnog” lecenja
-         Cesto imaju niz kontraindikacija, pa nisu preporucljivi za dugu upotrebu I kod pacijenata sa zdrastvenim  problemima
-         Ako ne obratite paznju na reklamu vezanu za lek, shvaticete da to sto kupujete nije uopste lek.
Sta je to pozitivno kod lekova (ako uopste postoji nesto) :
-         Pomazu  odredjenom broju pacijenata koji veruju da je to delotvorno I gde problem ne traje dugo ( i nije dubinski )
-         Gde je vise organski uzrok, a ne psihogeni
-         Kod starijih pacijenata, koji imaju I neku hronicnu bolest
-         Pacijenti koji zele da imaju periodicno seksualni odnos
-         Kod onih koji zele “brze rezultate”

Znam, zavrsio sam srednju farmaceutsku skolu, ne bi trebalo tako da razmisljam ( kazete u sebi ). Tacno je, ne mogu da negiram sva najnovija dostignuca na polju medicine I farmakologije, koji su nam pomogli da zivimo lakse I lepse.
Ali sto je mnogo, mnogo je. Farmaceutska industrija ( da ne kazem mafija ) je prevazisla svaku meru. Otisla je u pravcu dehumanizacije covecanstva. Na tom neljudskom I komercijalnom putu pomazu I medicinari kao neka produzena ( I veoma znacajna ) desna ruka u cilju realizacije pohlepnih interesa odredjenih grupacija ljudi.
Sigurno da ne bih pisao sve ovo da ne dolaze kod mene razocarani pacijenti i  sve to mladi ljudi koji su bili zloupotrebljeni ( nadam se, ne namerno ), sa razlicitim sredstvima za poboljsanje seksualnog zivota. I svi do jednog  izvestavaju da im nije krivo sto su potrosili novac, nego sto nisu imali nikakvih rezultata.
Svakodnevno se pitam, koliki je broj mladih ljudi sa seksualnim problemima koji nisu adekvatno tretirani I koji su prepusteni sami sebi u “bezizlaznim” situacijama?!
Verujem da je veliki. Ljudi ne poznaju seksualnu problematiku. Nadaju se da je doktori bolje poznaju. Ali cak I da je to tako, doktori su podredjeni “visim” ciljevima farmaceutskih bosova, koji su morali na kraju da ukljuce I lekove koji “poboljsavaju” seksualni zivot, zato sto su shvatili da su ljudi ( pogotovo  muskarci )  u stanju da plate I mnogo vise kako bi se dokazali  u seksu.
Ali pogresno smo postavili stvari. Nama nije potrebno dokazivanje u seksu, nama je potrebno uzivanje. A za to nam nisu potrebni lekovi.Seks je lep, ali smo  ga mi upropastili. Zbog novca, stvorili smo “famaceutski” seks. Seks poboljsan na drogama. Muskarci koji se uzbudjuju na vijagru I zene koje zeljno iscekuju “zensku uspesnu vijagru”. Kakav novi svet smo stvorili, seksualno -vestacku simulisanu stvarnost. Promenili smo psihologiju kod ljudi, na njihovu stetu.
Sve je vise ljudi koji upraznjavaju “farmaceutski” seks. A u isto vreme sve je vise nezadovoljstva na seksualnom planu. Seks nije zamisljen da funkcionise na taj nacin, lekovi retko kada obezbedjuju potrebne uslove za seksualne aktivnosti. Cak I kad vam to izgleda tako, to je laz.
Vama je potreban pravi model seksa, pozitivne seksualne misli I slike, potreban vam je mozak koji ispravno funkcionise na tom planu. Mozak koji radi za vas, a ne protiv vas.
Lekovi ne mogu da obave taj zadatak. Lekovi ne mogu da vas nateraju da mislite pozitivno. Da volite seks na pravi nacin. Mozete vi sami, u saradnji sa partnerom ili terapeutom.
Zato, nemojte da vredjate sebe. Imajte postovanja prema sebi, dobro se informisite, potrazite strucnog lekara, seksologa, coveka koje misli na vas I vase zdravlje, a ne samo na vas novac.
Farmaceuti su stvorili novi vid seksa, na vama je da ga prihvatite ili ne.Kao i uvek, imate izbora. Da procenite sta je vama potrebno.
Nadam se da to nije “farmaceutski” seks.











среда, 15. децембар 2010.

Seksualna inteligencija

Seksualna inteligencija

Seksualna inteligencija. Relativno novi psiholoski konstrukt. Neki ga prihvataju i docekuju radoscu, a neki ga izricito odbacaju. Govorim pre svega o psiholozima. Nekima smeta, nekima ne. Stvar pristupa.

Secam se dok sam bio na zavrsnoj godini studija i planirao da odradim diplomski rad, razmisljao sam o adekvatnoj temi koja bi opravdala moja i ocekivanja mentora. U to vreme za mentora sam odabrao profesorku razvojne psihologije, za koju sam smatrao da mi je nekako naklonjena  ( mozda zato sto je njen sin otiso u monahe, na Svetu goru ). Smatrao sam da ce mi pomoci oko izbora prave teme i dati neophodne sugestije kako bi moj diplomski rad bio uspesno pripremljen.
U tom periodu ( a mozda i pre ) javila mi se ideja da bi mogao da istrazujem razvod kod psihologa. Imao sam osecaj da se oni vise razvode od ostalih. Ali moja hipoteza je smesta bili opovrgnuta kad mi je mentorka jednom prilikom rekla: Josife, zasto tako mislis? Evo, javicu se sefu otseka za psihologiju, on je u braku , da ga pitamo kako mu ide. I zaista se javila, i dobila je ocekivani odgovor: Da, sve ide kako treba.
Htela je malo da se nasali, ali sa jasnom namerom da me odvrati od tako “lose” hipoteze.
 Nisam imao druge, nego da slegnem ramenima i razmislim o drugoj temi.
Sigurno se pitate, sto nije mogla da me podrzi u mojoj nameri, pa i po ceni da je bila pogresna. Videli bi, tokom istrazivanja. Tada sam mislio da je bila u guzvi, sto i jeste bila istina, ali sada shvatam da sam sa tom idejom dotakao i nju licno, mozda zato sto je videla sebe, a i ostale psihologe kao neku privilegovanu grupaciju ljudi, koji nisu spremni da se podvrgnu psiholoskim analizama  i pokazu svoje slabosti.
Mozda je to bio razlog, a mozda i ne.
Kako god, morao sam naci neku drugu temu. Palo mi na pamet da radim nesto o depresijama kod zena. Ali opet je bilo problema.Oko  metodoloske postavke stvari. Morao sam promeniti ciljnu grupu, naci bolji merni instrument ili nesto slicno. Opet mi je rekla da moram dobro da razmislim sta zelim da radim.
Hteo sam da mi nesto predlozi, da neki savet. Ovo moje nije bilo dobro. Ali nije imala vremena za to. Ili mislila da to nije pametno.
Na kraju, otisao sam iz njene kancelarije, prilicno ljut sto nisam nista odradio, a dolazio sam nekoliko puta sa razlicnim idejama. Bila je jos neka, sada ne mogu da se setim koja.
Ali tada sam shvatio da moram nesto da uradim sam, da nadjem snagu u sebi i realizujem diplomski rad bez njene pomoci. I tako trazeci na netu sta bi to mogao da odradim, slucajno sam video naziv seksualna inteligencija, kad sam istipkao seks, depresija I sl.
Osetio sam kako kroz mene prolazi neka posebna energija ( verovatno je bila seksualna J), srecan sto sam konacno nasao nesto sto me ispunjuje iz dubine duse. Ne moze biti lepse. Seks koji je pametan. Duhovni seks. U ovom slucaju inteligentan. Ili tacnije kao novi psiholoski konstrukt “ Seksualna inteligencija”. Znao sam za duhovnu, a i za emocionalnu, pa i za socijalnu. Ali nikada pre nisam procitao za Seksualnu inteligenciju. To je bilo otkrovenje za mene. Hteo sam da imam tu knjigu i da napravim istrazivanje po tom novom konceptu.
Kako nije bilo te knjige u Srbiji u tom periodu, video sam na netu da ta knjiga postoji u jednoj knjizari u Zagrebu, pa sam je narucio preko nekih rodjaka.
Bio sam presrecan kad  mi je stigla. Znao sam da cu uraditi nesto na mom fakultetu sto niko pre nije uradio.
A voleo sam seks. I dan danas ga volim. Smatrao sam da nam je potreban pravi pristup seksualnosti.
I tada sam poceo, da ulazim u novo poglavlje mog zivota. To su bila moja prva i bazicna iskustva, konkretno na tom planu, kad je u pitanju istrazivanje same seksualnosti. Nije da nisam citao pre, citao sam knjige poput Kamasutre, ali smatrao sam da je to vise tehnika i stil u seksualnom aktu, nego seksualnost kroz prizmu partnerskih odnosa.
Verovao sam da je ovaj novi termin u psihologiji koristan i ispravan. Tada nisam imao prava objasnjena, koja imam danas. Ali bez obzira na to, sproveo sam istrazivanje na maloj grupu ispitanika, zeleci da dokazem ( u skladu sa postavkama u toj knjizi ) da su androgine osobe ( one koje imaju podjednako i muske i zenske osobine ) seksualno inteligentniji ( i imaju zadovoljavajuci seksualni zivot ) od polno tipiziranih ( balkanski tip maco muskarca ili zena koja je samo domacica ).
Hipotezu koju sam postavio nije se dokazala kao tacna, najverojatnije zbog mernih instrumenata koji nisu standardizovani i validni za tu populaciju, kako i zbog senzitivnosti same teme.
Bez obzira na to, imao sam gotov rad, i prilicno sam bio zadovoljan sa onim sto sam uradio. Otisao kod mentorke, i predao rad. Bila je zapanjena, sa mnogim podpitanjima. Neka od tih su bila logicna, na primer: Kako da to sada prihvatim kad nisam ucestvovala u tvom radu i sl.
A bila su i ona tipa: Znas da ja imam protiiv homoseksualnosti ? ili  Seksualna inteligencija nije ozbiljan psiholoski kontsrukt?!.
Ovo zadnje mi je ostalo u glavi. Profesorka koja je bila impresionirana knjigom Emocionalna inteligencija,knjigu koju nam je svesrdno preporucivala, sada je imala mnogo toga protiv Seksualne inteligencije. To zaista nisam ocekivao.
Nije prihvatila moj rad, i nasao sam se u problemu. Gde ici, kome se obratiti. Par profesora se ne bavi tom problematikom, profesor socijalne psihologije me odbio zbog toga sto nije takodje ucestvovao u tome, profesor psihologije licnosti je bio zadovoljan  mojom temom, rekao mi je da i on voli tu problematiku, ali da je on odavno “posvadjan” sa statistikom.
Mislio sam da nemam izbora. Da cu odloziti diplomski rad za jesen( a bilo je leto ). Ali posto sam se poznavao sa cerkom  profesorke opste psihologije( koja je inace bila prodekan na filozofskom fakultetu ), objasnio sam joj citavu situaciju i zamolio da pita majku  da mi bude mentor. Njena majka je prihvatila, uradili smo par modifikacija u samom radu, i na kraju odbranio diplomsku rad na temu: Seksualna inteligencija i psihicka androginija u kasnoj adolescenciji.

Ali i dan danas, posle 5 godina nakon mog diplomiranja, nije mi bas sasvim jasno zasto je profesorka razvojne psihologije imala protiv termina Seksualne inteligencije ( ako se izuzmu njene godine, posto je bila starija ). A i mnogi drugi psiholozi imaju razne nedoumice s ovim konstruktom.

A ja se pitam: Odakle nam to? Zasto nam to smeta?

Ali vremenom sam shvatio da je seksualnost decenijama osporavana, kroz razlicite kulturoloske dogme i specificna religiozna uverenja, da smo uslovljeni da reagujemo na specifican nacin kad je seks u pitanju. Dovoditi seks u naucnim okvirima, povezati seks sa akademskim poimanjem stvari, za mnoge je bilo neprihvatljivo. Tada, a verujem i sada.

Ali nama je to neophodno. Nauciti pravi pristup ljubavi i seksu. Potrebno nam je drustvo koje je otvoreno za to, koje nas prihvata sa nasim seksualnim karakteristikama, koje se ne plasi nase seksualnosti.
Odakle nam ideja da je seksualnost zivotinjska, animalna? Kad se ljudi vise seksaju od ostalih zivotinja.
Mi smo se uplasili da ako krenemo putem seksualnosti ( koja je primitivna, u osnovi ) da cemo degradirati. Unazaditi drustvo. Stvoriti anarhiju. Totalni haos.

Ja ne verujem da je to tako. Naprotiv, smatram da seksualnost nije niti primitivna, niti zivotinjska, I da nam pomaze da izgradimo bolje drustvo. Zato sto je ona itekako socijalna. Ona je deo nas, kao socijalna bica. Ne moze biti drugacija, nego socijalna. Svakako da to ne iskljucuje njenu biolosku komponentu, ali je ne precenjuje.
Uplasili smo se bez potrebe, da ce nas na kraju nasa seksualnost odvesti u propast. Al to su samo nasi strahovi. Pogresne konstrukcije. To nema  veze sa realnoscu. U tome je citava stvar.

Seksualna inteligencija, smatram je samo put do prave seksualnosti. Nase, naseg partnera i zajednicke koje stvaramo.
Ona pokusava da nas nauci da mozemo biti pametni u seksu, da ne mislimo uvek nasim genitalijama, al da izrazavamo i volimo nasu seksualnost. Seksualna inteligencija je spoj svih drugih inteligencija: duhovne, emocionalne i socijalne. Ona nam je pokazatelj licnog samorazvoja i daje nam odrednice za buducnost. Ukazuje nam na  suptilnu snagu nase prirode, ali govori nam I o opasnostima koje sacinjavaju zivot.
Seksualna inteligencija govori nam o duhovnoj I bioloskoj strani seksa. Povecava nam kapacitete za seksualno uzivanje. Ona ukljucuje kvalitetan partnerski odnos.
Seksualna inteligencija nam pomaze da ne ucinimo pogresan korak. Da smanjimo nase patnje u intimnim kontaktima.

Ja kao psiholog i psihoseksualni terapeut podrzavam sve pristupe koji omogucavaju ljudima da zive bolji zivot. A to gotovo uvek ukljucuje funkcionalan i zadovoljavajuci seks . Nama je potrebna prava psihologija seksualnosti, oslobodjena pogresnih mitova, stereotipa i predrasuda, potrebni su nam uslovi koji nas podrzavaju da budemo to sto jesmo. Seksualna bica. U svakom smislu te reci. Svuda i uvek.

Zato seksualnu inteligenciju shvatam kao mogucnost za pravi seksualni razvoj, kao specifican psiholoski konstrukt koji doprinosi aktuelizaciji seksualnosti i njenom unapredjenju, kao jednu stepenicu vise u poimanju seksualnosti, kao nesto sto nas osvescuje I pokazuje znacajnost kvalitetnog seksa u partnerskim relacijama.
Seksualna inteligencija ne zavisi od nasih gena i u tome je njena snaga. Zavisi iskljucivo od nas. Od nase zelje I volje da investiramo u tom pravcu. Zbog nas, naseg zdravlja I nase srece.

Ja ne vidim nista lose u seksualnoj inteligenciji. Naprotiv, vidim dosta toga dobrog. I radujem se tome.
Na kraju  krajeva, uvek je to pitanje terminologije.
Ali za mene je to manje vazno. Ono sto je zaista vazno je nas pristup tome. Znacenje koje mi pripisujemo seksualnoj inteligenciji. Ja sam je uvazio, pozeleo dobrodoslicu.

A nadam se I vi, pa cak I da ste psiholozi.:))


понедељак, 22. новембар 2010.

Kad seks postane problem?!

Kad seks postane problem?!

U muskom svetu sve je jasno. Sve funkcionise besprekorno. Nema problema. Nikada. Pogotovo na seksualnom planu. Tu smo “najjaci”.
Pa otkud to da muskarac nema problema, pa “cak“ i u seksu? Kako to da je on stalno “funkcionalan”? Kako i gde je stekao tu vestinu?
Mozda je nasledio od dede ili mu je otac bio seksolog? Ne, pre ce biti da je nesto drugo.
Vaspitanje muskarca. Njegova socijalizacija.
Muskarac mnogo trpi i pati zbog toga. On mora stalno da bude jak, da se nikada ne uplasi, da ne pokaze svoje emocije ( osim bes i ljutnju – koje se smatraju za tipicno muske ), da nikada ( ili retko prizna ) sta ga muci, da laze i sebe i druge kako mu sve funkcionise u zivotu. A najvise seks.
Jeste li culi nekada nekog muskarca koji je rekao svojim drugovima, prijateljicama, da ima problema sa erekcijom, sa prevremenom ejakulacijom ( svrsavanjem ), da nema zelju za seksom, da mu tesko ide da svrsi. Ne, to bi bilo porazavajuce. Ne bi to izdrzao ( cast izuzetcima ). Ali i pored toga sto nije presudno ( a i neophodno ) za njega da podeli to sa prijateljima  itekako je potrebno da podeli na pravi nacin sa sobom i sa svojom partnerkom, kako ne bi radio protiv svoje intimnosti. Bez te intimnosti nema dobrog seksa.

Zene su tu vestije. Od malena se socijalizuju da verbalizuju svoja osecanja, da stvaraju iskaze o njima, da rade na poboljsanju svojih uslova, kako bi funkcionisali van seksa, ali i u njemu.
To sto oni imaju prednost u intimnoj komunikaciji sa sobom i sa partnerom, ne znaci da su njih zaobisli stereotipi i predrasude u nasoj kulturi koje sve nas opterecuju i stvaraju dodatne kocnice seksualnom uzivanju. Inhibicije ( kocnice ) razlicitog tipa kod njih su takodje ceste, a sve se to izrazava kroz nemogucnost postizanja orgazma, smanjene seksualne zelje, bolni odnos ili cak nemoguc odnos ( u slucaju vaginizma ).

Muskarci se cesce od zena identifikuju sa svojim seksualnim JA, pa ako nisu zadovoljni kao ljubavnici, cesta su depresivna razmisljanja i osecanja, a u nekim ekstremnijim slucajevima i suicidalni pokusaji. Prava muskost se ogledu u funkcionalnom penisu –najveci je mit koji se provlaci kroz citavi razvoj civilizacije i veoma snazno i negativno se reflektuje na danasnjeg muskarca u smislu stalne napetosti da li ce on biti uspesan. U danasnjim stresnim vremenima, muskarac cesto zaboravi na neohodne uslove kako bi funkcionisao u seksu i stvara nerealna ocekivanja da on mora da bude uzbudjen i u “erekciju“ bez obzira na sve. On zeli da se dokaze da je musko i smatra da je seks najbolji i jedini nacin za to.
 Umesto da uziva u seksualnom cinu, on stalno razmislja o konacnom ishodu I strepi da li ce biti uspesan.
A i zene strepe, da li su dovoljno privlacne, kako izgledaju partneru kad se skinu, da li ce uzbuditi svog muskarca itd.. Iako I zene prilicno tesko dozivljavaju svoj los seksualni zivot, za razliku od muskaraca, oni retko kada izjednacavaju svoj licni I seksualni identitet.
To je ujedno I produkt kulture I socijalizacije koja im je na neki nacin bila naklonjena, medjutim sa novim globalnim promenama koje dovode do oslobadjanje zena, sve se vise  kod njih razvija osecaj neadekvatnosti ukoliko nisu funkcionalni na seksualnom planu.

Ali sve su to kognitivne distorzije,iskrivljene percepcije, uslovljene reakcije koji su opoziti seksualnom uzivanju i zadovoljstvu.

Bez obzira na to kod koga ( muskarca il zenu ) se pojavio problem ( ili je ocigledniji ), prvi korak je da ga priznaju i da ga podele na pravi nacin. Zatim da pokusaju da ga rese svojim kapacitetima. Ako mogu I umeju.
Ali kako  nam celokupna seksualna socijalizacija ne ide u prilog, cesce se desava da se oni udalje I na kraju rastanu, no postoje I oni koji “vuku” problem godinama, pa na kraju  shvate da je citava stvar otisla predaleko I  zatraze pomoc.
Kako se to ne bi dogadjalo ( da izgube pola zivota ), potrebno je da skupe hrabrost I zajednicki     ( ako su u vezi ) ili sami potraze pomoc, kako bih se lakse I brze resio problem.
A resenja postoje, bila ona medicinska ili psiholoska.
Sam dolazak na psihoseksualnu terapiju kod mnogih je neprijatan I stvara osecaj nelagodnosti I stida. Ali to je samo u pocetku, dok se kasnije ( a cesto I za vreme prve seanse ) stvara prijatna I zabavna atmosfera koja je  neophodan uslov kako bi oni prihvatili sva njihova stanja tela I duha. Tako bi se krenulo u pravcu promena, koja je moguca samo kod onih pacijenata koji su iskreno motivisani I puni entuzijazma da rade na sebi I da sistemastski I disciplinovano vezbaju sve one postavljene zadatke koje dovode do pozitivnog ishoda.

PREDIGRA TOKOM SEKSA - KOLIKO VAM JE STALO DO NJE? 1. Predigra je uvertira u seksu, ali se čini da je muškarci i žene ne dož...